Kao voda sam…
Ovih dana sam kao voda, kao rijeka što teče…
Voda je element na kojem se utjecaj velike sile kao što je gravitacija, izrazito može vidjeti i promatrati.
Ovisno o stupnju nagiba zemlje, gravitacija jače ili slabije vuče i utječe na njeno kretanje. Tamo gdje je nagib zemlje jak, voda će padati, urušavati se čak, dok će na položenom tlu voda polako teći.
Cijelo vrijeme tijelo vode podložno je promjeni brzini tečenja i stupnju rastezanja. Čas je brza bujica što se sunovraća u vodopad, čas dugo i sporo krećuće blistavo zrcalo.
Svakim svojim oblikom i kretanjem, međutim, u svakom trenutku, tijelo vode je prepušteno.
Prepušteno moćnoj i postojanoj sili teži koja ju drži, koja ju kovitla i mijenja.
I, voda joj to dopušta, prepušta joj se, dozvoljava ulazak i prolazak kroz sebe. Ta igra napetosti i prepuštanja, suspenzije i elastičnosti, otpora i fleksibilnosti – ista je kao i sa ljudskim tijelom u stanju masaže.
Masaža nije ništa drugo nego prepuštanje pritisku koji dozvoljava ulazak i doživljaj gravitacije na osjećaj duboke i istinske opuštenosti, dubokog mira. Izostanak ikakvog kovitlanja misli koji kovitlac pak ima tjeskobnost i nervozu kao (loš) utjecaj na tijelo čovjeka, na čovjeka.
Stanje otvorenosti za ulazak, utjecaj na fizičko tijelo čovjeka putem dodira (pritiska) omogućava prolazak dodira kroz sve slojeve ljudskog tijela i ta energija, dio koje se absorbira, a dio izlazi van, doslovno mijenja kvalitetu tkiva, a samim time i uma.
Pritisak dodirom (što ultimativno znači gravitacijom) spušta nas u podlogu, u-zemljuje, sabija nas i pričvršćuje, ali to u svojoj kranjoj konzekvenci čini da smo mekani, prijemčljivi, podatni, elastični, da više nema otpora u nama – da smo opušteni.
To je konačni efekt dubokog dodira – rastočenost i mekoća koja ne poznaje granice, pa stoga nije u niskom startu, anticipaciji, anksioznosti i strahu. Samo je duboki i beskrajni mir.
Neka tijela od početka su spremna i sposobna primiti i doživjeti gravitaciju/dodir/prepuštanje/propuštanje/mir. Neka tijela su u vječnom opiranju bez obzira na jačinu pritiska. Ta opreka proizlazi iz ljudskog uma koje se pretače u tijelo.
To je taj moment u kojem se očituje neraskidiva veza uma i tijela.
…
Ovih dana imam priliku biti na godišnjem i provodim ga kao da sam voda. Samo jesam kao tijelo vode koje daje gravitaciji da me nosi, da me rasteže, da me sabija. Sav svoj otpor predajem joj u ruke i dajem joj da me svojom moći transformira u duboki mir.
To je moja meditacija, moja vježba – biti u sebi, imati pogled unutra, dozvoliti si mekoću. Samo u vlastitoj mekoći mogu istinski dozvoliti i osvjestiti utjecaj vanjskog svijeta, i tek tada znati kako reagirati – koliko propuštati, odnosno, da li uopće propuštati.
Odnos između propuštanja i opuštanja, otpora i fluidnosti je balans kojeg održavamo, htjeli ne htjeli, i koji se zove život.
Nije li to predivno!?